Povijest vrtića

Dječji vrtić Cvrčak u Zagrebu započeo je radom 1958. godine kao Dječji vrtić „Josip Preskar”.

Citat iz Spomen- knjige vrtića:

Dječji vrtić „Josip Preskar” prva je predškolska ustanova na području općine Peščenica. Ustanova je građena na inicijativu NO općine Peščenica u Turopoljskoj br.29. Investitor je bio NO općine Peščenica uz pomoć privrednih organizacija sa područja općine. Izvođač građevinskih radova bilo je poduzeće „Graditelj”. Zgrada je paviljonskog tipa, a građena je po normativima gradskog NO Zagreb s kapacitetom za 100 djece od 3 do 7 godina.”

Ustanova je otvorena 28.11.1958., a s radom počinje 8.12.1958. godine.

Na samom početku rada ustanove formirana je samo jedna odgojna grupa s 36-ero djece od 3 do 7 godina. S djecom su radila 2 odgajatelja i to: Katarina Materni, Branka Hemar (kasnije su obje bile pedagozi u našem vrtiću). Prvi upravitelj ustanove bila je Kaja Ivančević. Pored upravitelja i odgajatelja u ustanovi su radile 1 kuharica, 2 čistačice i 1 knjigovođa.

Početkom ožujka 1959. godine otvorena je i druga odgojna grupa, a djeca su podijeljena prema dobi i to u grupu od 3 do 5 godina i grupu od 5 do 7 godina. Tada je primljen novi odgajatelj Ljerka Bakić. U svibnju 1959. godine otvara se treća odgojna grupa i prima odgajatelj Anđelka Stazić (kasnije pedagog, pa prosvjetni savjetnik). U lipnju 1959. godine održana je vrlo uspjela javna dječja priredba u Narodnom sveučilištu kojoj su uz roditelje prisustvovali predstavnici vlasti, društveno-političkih i privrednih organizacija.”

Početkom druge pedagoške godine, u rujnu 1959. u ustanovu je bilo smješteno 111 djece. Djeca su podijeljena prema dobi: u tri predškolske i jednu školsku grupu. U prostoriji za školsku djecu prijepodne je bio smješten prvi razred u kojem se odvijala redovita nastava.”

SJEĆANJA NA PRVE DANE

Te 1958. godine na praznoj ledini u Turopoljskoj ulici izgrađen je prvi vrtić na Peščenici, tada potpuno prigradskoj općini. Sjećam se neuređenih livada i kukuruzišta oko vrtića. Nije bilo ni tramvajske pruge, ni naselja Ferenčica, ni NAME, ni Doma zdravlja; samo romsko naselje tamo prema jugu. Pokraj vrtića jedino je već bila izgrađena škola „Marko Orešković” (OŠ F.K.Frankopana) i Dom kulture Volovčica. Okolo su se nizale male obiteljske kućice, a jedine veće zgrade bile su četverokatnice Prvomajskog naselja. Tramvaj nas je vozio samo do okretišta u Heinzelovoj ulici. Nije bilo autobusa s Kvaternikovog trga. Bili smo i prometno izolirani. Na kraju grada.

Branka Hemar - odgojiteljica i pedagog

BILO JE VAŽNO PRIVUĆI DJECU

Kako bismo privukli djecu u vrtić i pokazali roditeljima da je djetetu potreban, organizirali smo uz pomoć prosvjetne savjetnice Zore Dreisinger rad subotom od 10 do12 sati pod nazivom „Otvorena vrata” za djecu i roditelje naselja. Organizirali smo im igre u dvorištu, kazalište lutaka, pričanje priča uz dijapozitive i sve ono što je djeci bilo atraktivno. To je bilo odlično prihvaćeno – prava reklama za vrtić. Također je bilo omogućeno da samohrane majke ne plaćaju vrtić, dok su ostali plaćali prema primanjima i danima prisustva. Kako smo radili do 18 sati, djeca su zadnji obrok dobivala oko 17 sati. Vrlo siromašnoj djeci i djeci Roma (koja također nisu plaćala) donosili smo od kuće odjeću i kupali ih u vrtiću. Za neke je to bio prvi susret s tušem. Sve su to bili načini da pokažemo koliko smo potrebni i djeci i roditeljima.

Katarina Materni - odgojiteljica i pedagog

PORODILJSKI DOPUST TRAJAO JE SAMO 105 DANA

Jaslice u Turopoljskoj otvorene su 1965. godine. Upisivali smo djecu u dobi od 3 mjeseca do 3 godine. Radi prehrane tako male djece imali smo mliječnu kuhinju. Kuhale smo im zakiseljeno mlijeko, griz, kekse, same cijedile sokove, pravile kašice, pasirale povrće. Djeca su kod nas dobivala četiri obroka dnevno. Jedna je sestra bila zadužena samo za pripremanje hrane za dojenčad, za iskuhavanje bočica, dudica, žličica i posuđa. Ona je pomagala i hraniti djecu.

Djeca se u to vrijeme nisu cijepila kao danas, pa su obolijevala od zaraznih bolesti. U posebnu sobu izolirale smo one kod kojih bismo primijetile ospice, rubeolu ili vodene kozice. Kad je u jaslice došla viša medicinska sestra Katarina Nakarada (1969. g.), osjećale smo se puno sigurnije. Ona nam je bila oslonac i velika pomoć.

Jaslice su bile novost u naselju i ljudi nisu dovoljno znali o nama. Događalo se da nepoznata osoba sa svojim djetetom uđe u jaslice i kaže: „Čuli smo da vi tu čuvate djecu, pa evo, pričuvajte danas i moje!”

 Margita Kovač - njegovateljica

FIĆO JE BIO TERETNI AUTOMOBIL

Glavna kuharica i ja odlazili smo „fićom” u nabavku dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. Točno se znalo što se kupuje jer je jelovnik uvijek bio isti. Sjećam se doručka: ponedjeljkom prežgana juha, utorkom kava i žganci ili griz, srijedom maslac i čaj, četvrtkom salama, petkom med. Kad bi djeca dobila pohani kruh ili paštetu, bilo je to „općenarodno veselje”. Za ručak je uvijek bilo varivo, ponekad bez mesa. Odgojitelji su sami pripremali doručak djeci, u sobama mazali kruh. Nije bilo pladnjeva sa serviranom hranom. Bilo je sirotinjski, ali smo u to vrijeme dobivali trinaestu plaću.

Franjo Smolec - ekonom i vozač

SVE JE BILO DRUKČIJE

Kad sam počela raditi 1962. godine u „Preskaru”, vrtić je imao 8 skupina. Bili smo vrlo skromno opremljeni. Same smo izrađivale mnogo didaktičkog materijala: lota, parne slike, slike iz slikovnica za panoe, sredstva za didaktičke i stvaralačke igre. Djeci su bile omiljene i lutkice od krpica koje smo im mi izrađivale, a ona su pomagala i ukrašavala. Sjećam se da smo u ono vrijeme puno šivale i plele za lutke i kutić lutaka. Bilo je nezamislivo da lutke npr. nemaju gaćice. Pedagoški neoblikovani materijal koristio se za igre (kutijice, bočice, krpice…), a prirodni više kao sredstvo za likovni izraz (kesteni, drvene strugotine…).

Od audio- vizualnih pomagala tada smo imali dijaprojektor i gramofon. Pričanje priča uz dijafilm za djecu je bila prava kino-predstava. Sjećam se da su voljeli „Radoznalo mače”. Kasnije kad smo nabavili projektor za dijapozitive, izrezivali smo filmove i stavljali sličice u okviriće i tako sami izrađivali dijapozitive.

Glazba se i tada mnogo slušala. Imali smo zbirku gramofonskih ploča s klasičnom glazbom „Muzika milijuna”. Istina je da su se ploče brzo trošile, ali i uz škripanje bilo je lijepo s djecom slušati „Vltavu” ili „Četiri godišnja doba”. I priče su bile tada snimane na ploče. Rado su slušali „Plesnu haljinu žutog maslačka”, a „Ježevu kućicu” su obožavali. Uz „Peću i vuka” imali smo prekrasnu veliku slikovnicu.

Za likovno izražavanje djeca su na raspolaganju imala obične i olovke u boji, glinu, a boju za zidove (polikolor) koristili smo za slikanje. Djeca su slikala na pak-papiru, a danas imaju mape s kvalitetnim papirima za razne tehnike. Ni škarice nismo mali, djeca su papire trgala.

Tada su djeca u vrtiću radila sve zajedno i u isto vrijeme. Sada mi se to čini pomalo „vojnički”. Takva su bila pravila: svi peru ruke, svi doručkuju, svi sjede u polukrugu na tzv. zanimanju. U starijoj grupi provodila su se dva zanimanja dnevno: jedno u kojem su djeca aktivnija i drugo u kojem su mirnija; npr. didaktička igra i crtanje. Zatim bi nakon igre svi spremali sobu i izlazili na igralište. Mislim da smo tada više boravili na zraku. Imali smo kantice i lopatice (kad bi se lopatice uništile ili izgubile, djeci smo davale kuhače), tačke, lopte, užad, vijače. Djeca su za boravak na zraku donosila i svoje igračke. Jedno je vrijeme bio popularan gumi-gumi. I opet svi zajedno ulazimo, svi odjednom peru ruke i ručaju, svi spavaju. Spavanje je bilo obvezno. Točno se znalo koliko u kojoj grupi traje spavanje ; mlađa grupa 2 sata, srednja 1,5 do 2 sata, starija 1,5 sat. I pidžame su bile obvezne.

Marija Hrešć – teta Meri

RAVNATELJI I STRUČNI SURADNICI OD OSNIVANJA VRTIĆA

 

 

 Širenje vrtića

Naselje se širilo, potrebe za smještajem djece su rasle. U novim stambenim zgradama ustupaju se prostori za nova vrtićka odjeljenja. Tako je u šest godina vrtić izrastao od jedne mješovite dječje grupe do ustanove od 10 grupa. Uvjeti za rad bili su vrlo teški: osim središnjeg objekta u Turopoljskoj 29 s četiri grupe, ostalih šest radilo je na šest lokacija u adaptiranim prostorima koji su bili nedovoljno i neadekvatno opremljeni. Veliki su se napori ulagali u opremanje i trošilo se puno vremena na komunikaciju. Hrana se u područna odjeljenja vozila u trokolici. U svim odjeljenjima radilo se od 5.30 do 18 sati.

Prve namjenski građene jaslice u Turopoljskoj 29 za djecu u dobi od 3 mjeseca do 3 godine otvorene su 1965. godine, vrtić u ulici Gjalskog 1969. godine, a policijska postaja u Vukomercu adaptirana je za vrtić 1971. godine. Najveću promjenu unio je novi vrtić sa 12 skupina u Zapoljskoj 34 otvoren 1980. godine. U periodu od 1969 do danas zatvarana su područna odjeljenja, otvarane pojedine skupine u postojećim vrtićima, tako da danas Dječji vrtić Cvrčak ima 31 odgojnu skupinu na 4 lokacije.

Sve naše objekte pratio je „peh” nedostatka novaca prilikom otvaranja, što je s jedne strane išlo nauštrb postojećih objekata, a s druge strane potaklo entuzijazam i kreativnost odgojitelja za izradu, prikupljanje i stvaranje didaktičkih igara, uređenje prostora i stvaranja bogatije okoline za djecu. Sa svim tim nedostacima borile su se sve naše dosadašnje upravnice i direktorice.

Rad s djecom

Cvrčak je od svojih početaka bio vrtić u kojem se poklanjalo puno pažnje stručnom radu. Svi programi predškolskog odgoja prošli su svoju pokusnu primjenu ili vrednovanje u našem vrtiću, ili su naši stručnjaci sudjelovali u njihovoj izradi (1965., 1977., 1980., 1991.). Ni uvođenje nove pedagoške dokumentacije nije prošlo bez nas (1970., 2000.).

Unapređivao se rad s djecom, slobodne aktivnosti, boravak na zraku i ljeti i zimi, likovni odgoj, materinji jezik, planske aktivnosti u jaslicama, istraživačke aktivnosti, individualizacija rada s djecom, sklopovi aktivnosti, projektno planiranje i dr. Stalno su se uvodile inovacije u organizaciji rada – prilagođavalo se potrebama djece i roditelja, odgojitelji rade u jaslicama, klizni doručak, ulazak i ručak u podgrupama, integracija djece s posebnim potrebama, popodnevni odmor u skladu s dječjim potrebama, dvostruki doručak na način švedskog stola.

Razni posjeti već tada su bili uobičajena stvar. Od tržnice, pošte, knjižnice, preko posjeta vatrogascima, kolodvoru, do mnogih muzeja i izložbi. U prvi posjet školi starije grupe smo odveli još 1971. godine. Danas su susreti sa školom prerasli u pravi program priprema djece za prelazak iz vrtića u školu.

 Tradicionalno se djeci obogaćuje život u vrtiću: 1971. u vrtiću je bio prvi Djed Mraz,. 1973. osnovana je kazališna sekcija koja priprema predstave za djecu vrtića i izvan vrtića. Svih ovih godina nastupali su ne samo u vrtiću, nego i na raznim humanitarnim predstavama, za bolesnu djecu, za umirovljenike. I danas naše Kazalište Dobro jutro koje vodi odgojiteljica Ines Kubelka nastupa na Danima dječjih vrtića, u akciji Darujmo djeci kazalište. Gostuju kod nas i druga kazališta, a naravno vodimo djecu i u prava kazališta i u koncertnu dvoranu jer ti su doživljaji nezamjenjivi.

Naša djeca nastupaju na raznim javnim priredbama, smotrama, u radio i TV emisijama, Danima dječjih vrtića. Posebno smo ponosni na njegovanje dječjeg folklora koji vole i djeca i odgojitelji, a to se vidi i kad gizdavo izlaze na pozornicu.

Vodili smo djecu na prvo ljetovanje u Petrčane 1967. godine, 1973. smo organizirali prvi kraći program (tjelesno vježbanje sa SD Partizan) i prvu „malu školu”. Još 1974. vodili smo 300 djece na prvi cjelodnevni izlet u Prepuštovec. Tradiciju izleta, ljetovanja i zimovanja održali smo do danas – Kranjska Gora, Crikvenica, Veli Lošinj.

 

U našem vrtiću već godinama integriramo djecu s teškoćama u razvoju u naše redovne grupe: djecu s kroničnim bolestima, tjelesnim oštećenjima, oštećenog vida i sluha, s govornim poteškoćama, s blažim usporenjima mentalnog razvoja. Nastojimo im pružiti adekvatnu stručnu pomoć u vrtiću i /ili u odgovarajućim ustanovama. Smatramo da je od velike važnosti pripremiti djecu u grupi na dolazak novog prijatelja koji je od njih po nečemu različit. Naravno, način na koji se to radi ovisi o dobi djece i o teškoći koju novo dijete ima. To je ujedno i dobar put za pripremu djece na susrete s osobama s teškoćama i izvan vrtića. Prihvaćanje djece s teškoćama vidimo u širem kontekstu učenja djece da uvažavaju pravo na različitosti među ljudima.

Zato smo u našem vrtiću razvili projekte u radu s djecom pod zajedničkim nazivom „Isti, a različiti” u kojima obrađujemo teme: Različite kulture u svijetu, Individualne razlike, Gluha prijateljica u grupi, Slabovidna prijateljica u grupi. Ovi projekti se i dalje razvijaju, a u novima će djeca upoznavati i druge teškoće u razvoju.

Unaprjeđivanje prehrane djece već je postalo tradicija u našem vrtiću. Ponosimo se našim „dvostrukim doručkom serviranim kao švedski stol” koji djeci dajemo još od 1994 godine. S obzirom na to da u prehranu djece nove namirnice već godinama uvodimo postupno i u manjim količinama da djeca mogu birati što će jesti, zadovoljni smo što prihvaćaju sve raznolikiju, novu „zdravu” hranu. Drugo važno postignuće je da smo uspjeli naviknuti i djecu i roditelje da se u vrtiću ne jedu razne grickalice i da djeca danas više vole svježe i suho voće kojeg ima svakodnevno u izobilju u svim našim skupinama. Shodno tome bilježimo i pad pretilosti kod djece.

 Zanimljivo je da zdravstvena voditeljica Anica Kranjčec, osim što posebno planira i izrađuje jelovnike za djecu sa zdravstvenim posebnim potrebama (alergije, dijabetes), kreira i jelovnike za djecu koja su odbijala bilo koju hranu u vrtiću te im omogućuje da jedu ono što vole. Sada su i ta djeca počela jesti kao i ostala.

Stručnom usavršavanju u Cvrčku se uvijek posvećivalo puno vremena i energije, kako na internim aktivima, tako i na seminarima i savjetovanjima u gradu, državi i inozemstvu. Naši stručni suradnici i odgojitelji širili su stručna znanja i drugima. Stručno-metodičke, glazbene, folklorne i komunikacijske radionice koje održavamo u našem vrtiću predstavljaju stručne i sustručnjačke susrete na visokoj razini.

 

Od 2006. godine uspješno radi Tim za didaktička sredstva, u svrhu osmišljavanja i izrade sredstava za poticanje razvoja senzomotorike djece od najranije dobi do polaska u školu. Pod vodstvom logopeda Nede Gugo Crevar prikazali su svoj kreativni rad na izložbama i radionicama u Zagrebu, Sesvetama i Ogulinu.

 I danas se nastavlja tradicija suradnje našeg vrtića, koji je već 1963. bio vježbaonica Škole za odgajatelje, danas s fakultetima koji osposobljavaju mlade ljude za buduće odgojitelje i stručne suradnike u predškolskom odgoju. Mnogobrojni studenti Učiteljskog, Filozofskog i Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta dolaze na praksu. Naši su mentori proveli brojne pripravnike (odgojitelje, psihologe i logopede) kroz njihov pripravnički staž do uspješno položenog stručnog ispita. I konačno, od proljeća 2008. godine postali smo jedan od vrtića u kojem se polažu državni stručni ispiti za odgojitelje predškolske djece. Ovo stručno povjerenje koje nam je iskazala Agencija za odgoj i obrazovanje dodatno je potaklo naš angažman u stvaranju još boljih uvjeta za rad s djecom.

Zbor odgojitelja „Cvrčak” već niz godina vodi i za nastupe priprema Sanja Gašpar, odgojitelj-savjetnik. Osim u vrtiću njihovi su nastupi bili zapaženi na Danima dječjih vrtića, u Pučkom otvorenom učilištu i drugim događanjima u gradu.
U travnju 2006. godine naše odgojiteljice Edita Rogulj, Jadranka Ožbolt i Irina Vukov Colić pokrenule su osnivanje Udruge odgajatelja dječjih vrtića. Udruga promiče odgojiteljski poziv i kao takva uspješno sudjeluje na svim manifestacijama dječjih vrtića, u radu raznih stručnih tijela te organizira stručno usavršavanje i podršku za odgojitelje.

Suradnja s roditeljima uvijek se temeljila na poštivanju obiteljske tradicije svakog djeteta, na uzajamnom povjerenju i toleranciji. Populacija obitelji koja je zastupljena u našem vrtiću vrlo je šarolika: po stručnoj spremi roditelja i zanimanjima, po nacionalnosti i vjeroispovijesti, po socio-ekonomskom statusu i dr. Zato suradnju i danas temeljimo na zadovoljavanju potreba i prava djeteta, a interesi djeteta su nam zajednički i na prvom mjestu.

Izrada edukativnih letaka postala je naša osobitost. Kratke stručne i savjetodavne poruke roditeljima lakše su dostupne kad je to ponuđeno u primjerenoj formi.

 

U anketi na kraju prošle pedagoške godine roditelji nam poručuju da se osjećaju dobrodošlo, sigurno i zadovoljno, da djeca s veseljem idu u vrtić, da cijene srdačnost i odgovornost odgojitelja, njihovu stručnost i kreativnost. Zadovoljni su raznovrsnom i zdravom prehranom, pohvaljuju kuharice i traže recepte. Sviđa im se u vrtiću i pamtit će ga po odgojiteljima i predanom pristupu djeci, dijelili bi im Oskare za raznovrsne aktivnosti i napredak svoje djece.

Od 2004. godine psiholog Branka Starc provodi program Škole za roditelje. Priključivali su nam se i roditelji iz drugih zagrebačkih vrtića. Sve ove godine u Školu je bilo uključeno preko 100 roditelja i 16 odgojitelja. Od ove godine Škola je u suradnji s UNICEF-om dobila novu kvalitetu i nastavlja pod nazivom Radionice za roditelje „Rastimo zajedno”. Deveta generacija roditelja upravo završava ovaj popularni program.

Za Dane dječjih vrtića u svibnju 2007. promovirali smo naš novi logo koji je izradila majka naše djevojčice Lare. Tom prilikom smo izradili razne promotivne materijale (letke, bannere, plakate, bookmark, bedževe).

Ovo je tek prvih 50 godina našeg postojanja i djelovanja. Namjeravamo nastaviti istim tempom i narednih 50 – na zadovoljstvo naše djece i roditelja.


© 2020 Vrtić Cvrčak. Sva prava pridržana.